Pred Upravnim sudom od 2024. pokrenuto 13.300 predmeta zbog institucija koje ignorišu zahtjeve za slobodan pristup informacija a za sudske troškove isplaćeno 2,7 miliona eura.

Zbog ćutanja uprave, pred Upravnim sudom Crne Gore je od 2024. godine do 1. septembra ove godine pokrenuto 13.300 predmeta, dok je za troškove upravnih sporova iz državne kase isplaćeno 2,7 miliona eura, pokazala je analiza BIRN-a.

Zakon o slobodnom pristupu informacijama omogućava svakom fizičkom i pravnom licu pristup informacijama koje posjeduju organi vlasti, bez obaveze da navodi razloge i objašnjava interes traženja informacija.

Državne institucije su obavezne da odgovore na zahtjev za slobodan pristup informacijama u roku od 14 dana, a ako ga odbiju ili na njega ne odgovore, podnosilac može uložiti žalbu Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP). Agencija mora odlučiti o žalbi u roku od 30 dana, a ako ne donese rješenje u roku, podnosilac može pokrenuti upravni spor.

Upravni spor se može pokrenuti i protiv rješenja agencije organa, a troškovi postupka iznose nekoliko stotina eura.

Predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tvrdi da se ove godine polovina troškova upravnih sporova odnosila na ćutanje uprave.

„Samo u prvih šest mjeseci Upravni sud je dosudio oko dva miliona eura troškova upravnih sporova, pri čemu se približno polovina tog iznosa odnosi na predmete zbog ćutanja uprave. Ovi troškovi se isplaćuju iz državnog i lokalnih budžeta, dakle iz sredstava građana“, kazao je Pešić.

„Zbog toga ćutanje uprave nije samo pitanje zaštite prava građana i efikasnosti rada organa uprave, već predstavlja i konkretan i finansijski teret za državu i lokalne samouprave“, dodao je.

Skupština Crne Gore je prošlog decembra usvojila novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama kojim je, između ostalog, predviđeno da u upravnom sporu pokrenutom zbog ćutanja uprave svaka strana snosi svoje troškove. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je u januaru podnijela inicijativu Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti te odredbe zakona. Iz te NVO smatraju da se tim zakonskim rješenjem umanjuje odgovornost institucija za ćutanje uprave i nezakonito uskraćivanje informacija.

Institucije netransparentne

Milena Gvozdenović iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT) upozorava da se kroz praksu te nevladine organizacije ćutanje uprave pokazalo kao jedan od najčešćih problema u ostvarivanju prava na slobodan pristup informacijama.

„Bez obzira na razlog, posljedica je često ista: građani, mediji i organizacije civilnog društva ne dobijaju u zakonskom roku informacije o tome kako institucije rade i kako raspolažu javnim sredstvima“, kazala je Gvozdenović BIRN-u.

Prema podacima koje je prikupio CDT na adrese osamnaest ministarstava je prošle godine stigao ukupno 2.391 zahtjev za slobodan pristup informacijama, što je prosječno jedanaest zahtjeva mjesečno po ministarstvu. Navodi se i da na svaki četvrti zahtjev nije odgovoreno u zakonskom roku.

„Čak je i Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao ubjedljivo najopterećeniji organ primilo 925 zahtjeva tokom godine. To znači da je u prosjeku primalo svega tri do četiri zahtjeva dnevno“, tvrdi Gvozdenović.

Novim Zakonom o slobodnom pristupu informacijama predviđeno je da se rok za odlučivanje o zahtjevu može produžiti za dodatnih osam dana ako se traži pristup izuzetno obimnoj informaciji ili zahtijeva složenija obrada zbog čega se značajno otežava redovni rad organa vlasti.

Traže više sudija radi efikasnosti

Pešić je kazao da kontinuirani rast broja predmeta pred Upravnim sudom pokazuje da postojeći organizacioni i kadrovski kapaciteti suda više ne odgovaraju obimu i složenosti posla. On navodi da je pokrenuta inicijativa za reorganizaciju upravnog sudstva.

„Istovremeno, svjesni potrebe da se reaguje i prije sprovođenja takvog sistemskog rješenja, od Sudskog savjeta zatraženo je povećanje broja sudija Upravnog suda, kao prelazna mjera koja bi omogućila da Sud u postojećem okviru odgovori na sve veći priliv predmeta“, kazao je Pešić.

Državne institucije su obavezne da imenuju službenika za pristup informacijama i njegovog zamjenika, uz jasno definisane nadležnosti i odgovornosti. Prethodni zakon nije precizno određivao ko je u institucijama zadužen za postupanje po zahtjevima za slobodan pristup informacijama, zbog čega je u praksi dolazilo do kašnjenja ili su zahtjevi ostajali neriješeni.

Novi zakon obavezuje institucije da na svom sajtu objavljuju informacije o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, spiskove javnih funkcionera i rukovodilaca i njihove zarade, kao i na postupke javnih nabavki.

Gvozdenović smatra da se ta zakonska obaveza ne poštuje u praksi.

„Činjenica je da što je institucija transparentnija, to je manja potreba da se putem zakona traže informacije o njenom radu. No, uprkos svemu ovome naša relanost je takva da ako institucija ne želi da vam dostavi informaciju, do nje nećete doći tako lako“, kazala je Gvozdenović.

„Ćutanje uprave teško možemo posmatrati kao sporadičan propust ili tražiti izgovore i opravdanja za činjenicu da naše institucije krše zakon. Zapravo, ćutanje uprave je jedan od ključnih pokazatelja da da sistem zaštite prava ne funkcioniše onako kako bi trebalo“, dodala je ona.

Polovina sporova zbog ćutanja institucija

Podaci koji su dostavljeni BIRN-u pokazuju da je Upravni sud Crne Gore tokom 2024. godine imao oko pet hiljada predmeta koje se odnose na ćutanje uprave i oko 1,2 miliona eura na ime troškova upravnih sporova. Prošle godine je ukupan iznos troškova upravnih sporova premašio 1,7 miliona eura, od čega se više od 1,1 milion eura odnosilo na pritužbe zbog ćutanja uprave.

Prema podacima Upravnog suda od početka godine do septembra pokrenuto je 5.000 upravnih sporova, dok je samo u prvih šest mjeseci Upravni sud dosudio oko dva miliona eura troškova. Skoro polovina iznosa odnosi se na predmete zbog ćutanja uprave.

Ističući da se pravo na sudsku zaštitu zbog ćutanja uprave ne smije dovoditi u pitanje, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić upozorava na slučajeve u kojima se to pravo u praksi koristilo radi nadoknade troškova postupka, a ne prava na slobodan pristup informacijama.

„Kada imamo veliki broj istovrsnih tužbi, značajne iznose ranije dosuđenih troškova i izjašnjenje pojedinih advokata, svakako postoji razlog da se zapitamo da li se institut ćutanja uprave u svim tim slučajevima koristi u svrhu zbog koje je ustanovljen“, tvrdi Pešić.

Prema prethodnom Zakonu o slobodnom pristupu informacijama troškove sudskog postupka plaćale su državne institucije, a naplaćivali su se iz državnog trezora, osim u slučajevima kada državni organ ima sopstveni žiro račun. Istraživanje BIRN-a iz 2024. pokazalo je da institucije ne plaćaju iznose dobrovoljno, pa se naplaćivanje sprovodi preko javnog izvršitelja.

Gvozdenović ističe da je bilo primjera zloupotrebe pokretanja sporova pred Upravnim sudom, ali da se o tom problemu nije ozbiljno razgovaralo.

„Umjesto otvorenog razgovora o razmjerama problema, mogućim rješenjima i zakonskim pretpostavkama koje bi omogućile da se stvarne zloupotrebe prepoznaju i spriječe, dobili smo rješenje koje posljedice ponašanja nekoliko neodgovornih pojedinaca prebacuje na sve građane, novinare i organizacije koje legitimno koriste pravo na slobodan pristup informacijama“, kaže Gvozdenović.

„Nije prihvatljivo da se zbog ponašanja nekoliko pojedinaca otežava pristup pravnoj zaštiti svima ostalima. To je posebno zabrinjavajuće u sistemu u kojem već imamo rasprostranjeno ćutanje uprave i dugotrajne postupke, koji dovode do toga da traženu informaciju dobijete nakon višemjesečnog ili godišnjeg čekanja u trenutku kada ona više i nije relevantna.“

Iz Ministarstva javne uprave i Agencija za slobodan pristup informacijama nisu odgovarali na pitanja BIRN-a.

Ustavni sud odlučuje o novom zakonu

Tokom skupštinske rasprave o novom Zakonu o slobodnom pristupu informacijama poslanik vladajućeg pokreta Evropa sad, Vasilije Čarapić, podnio je amandman prema kojem troškove postupka pokrenutog zbog ćutanja države snose oni koji su spor i iznijeli pred Upravnim sudom. Tada je naveo da se time sprečavaju zloupotrebe zakona u praksi zbog kojih država trpi ozbiljne finansijske posljedice.

Nakon što su iz civilnog sektora upozorili da bi se time u praksi obesmislila sudska zaštita prava na slobodan pristup informacijama, kao i rad medija i NVO, Skupština je usvojila zakonsko rješenje kojim je uvedena obaveza da svaka stranka snosi svoje troškove u upravnom postupku.

Vlada Duška Markovića je 2019. godine predlagala izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama prema kojem bi svaka strana u upravnom postupku i upravnom sporu „snosila svoje troškove, bez obzira na uspjeh u postupku“. Međunarodna organizacija SIGMA (OECD i Evropska komisija) je tada u mišljenju o nacrtu zakona ukazala da je potrebno pronaći drugačije rješenje koje bi omogućilo sudu da odluku o tome ko snosi troškove donosi zavisno od slučaja do slučaja.

„Ovakvo rješenje ne samo da obeshrabruje korišćenje prava na slobodan pristup informacijama, već dodatno umanjuje odgovornost institucija za ćutanje i nezakonito uskraćivanje informacija“, tvrdi Gvozdenović.

Iz Ustavnog suda su kazali BIRN-u da su nakon inicijative MANS-a za ocjenu ustavnosti Zakona o slobodnom pristupu informacijama inicijativu dostavili Skupštini i Vladi Crne Gore kako bi dali mišljenje.

„Odgovor Skupštine i mišljenje Vlade do danas nijesu dostavljeni Ustavnom sudu. Sud je, nezavisno od toga, nastavio postupanje u ovom predmetu, a u toku je ustavnopravna analiza osporene odredbe“, kazali su iz Ustavnog suda.

Pešić smatra da problemi zbog neefikasnosti i nerada državne uprave ne smiju prebaciti na građane.

„Ako bi organu koji ne postupa po zahtjevu za slobodan pristup informacijama bilo potpuno svejedno da li će građanin zbog toga pokrenuti upravni spor, postoji opasnost da sudska zaštita izgubi dio svoje praktične efikasnosti. Ne smijemo doći u situaciju da je organu jeftinije da ne postupi nego da postupi po zakonu, dok građanin snosi posljedice takvog postupanja“, tvrdi Pešić.